Zovem se Crvena

MOJI LINKOVI



Crvenih:46284

"I'm not crazy. My mother had me tested."

Posts

15.08.2017.

2 prsta

Vucem nogu za nogom dok hodam napustenim ulicama bez cilja i osjecaja gdje se nalazim. Ne gledam okolo sebe, ali opet nekako osjecam te poglede starih oronulih kuca na sebi. Gledam pravo, negdje u daljinu u nadi da cu vidjeti nesto ili nekoga za cim tragam. Ne znam. Ne znam zasto i kako sam dosla tu. Mozda sam hodala? Mozda me je autobus dovezao. Mozda. Ali to nije ni bitno. Sada sam tu. Ne osjecam se izgubljeno iako mi nista nije poznato. Gdje je? Ko? Ne znam. Ali znam da trebam da to nesto pronadjem. Moram se osjecati opet citavom. Ne smijem biti u ovom neznanju. Moram se sastaviti.
Lijepak popusta polako i zato mi treba nesto cvrsce od njega da me drzi u dijelovima.
Zato i dalje hodam. Ova ulica nikad nece imati kraj i ja cu jednostavno pasti od umora i ostat cu tako nepokretna na putu dok se neke zivotinjice ne izvuku iz zemlje i pocnu hraniti mojim bezivotnim tijelom.
Onda osjetim nesto cudno. Nesto sto se ne uklapa u ovu ulicu. Vjetar. Na mom licu. I nesto mokro. Je li to kisa? Ne. Shvatam da su to moje suze. Ali zasto? Jesu li to suze sretnice ili tugalice? Ne osjecam ali suze su tu. Neka ih. Odnijet ce ih vjetar.
Odjednom vjetar staje i osjecam neciji dodir. Da li to sanjam? Ili stvarno? Okrecem se na lijevu stranu i vidim ruku na svom ramenu. To je to. Ruka. Samo 2 prsta me dodiruju. Pozelim da dodirnem ruku ali se plasim da ce nestati. A ako nestane, opet sam sama.
I tako stojim, dok vidim ruku. Saku tacnije i 2 prsta koja me dodiruju. Ali meni dovoljno. U mislima mi se vrti jedno ime cija bi to ruka mogla biti. Ali ne izgovaram na glas. Ne zelim da ga uplasim. Za sada je to dovoljno. Pojavit ce se on cijeli. A ja sam spremna da cekam.

Onda nestaje u dimu. Ostajem sama u ulici sa jakom bukom. Polako otvaram oci i shvatam da se moram spremati za posao. A na ramenu jos osjecam dodir 2 prsta.

15.07.2017.

O podočnjacima

Podočnjaci su mi toliki, ne samo da se vide, nego bukvalno osjećam njihovu težinu na licu. Ko da dva kamena nosim ispod očiju.
Ima li ko savjet za smanjenje podočnjaka? Osim sna. Jer za san nemam vremena.

13.07.2017.

Biti sam nekad je sasvim ok

Ja uvijek želim nešto što ne mogu da imam. Je li to tako uvijek u životu? Jedino što ne želim jeste drugi posao. Sa ovim sam u potpunosti zadovoljna.
I tako da se opet vraćam na čovjeka mog života koji ne može biti čovjek mog života.
Ali jbg, on mi pošalje poruku, ja i nakon godinu i nešto ustreperim kad vidim njegovo ime na ekranu telefona. Svi mi govore da sam luda. Možda i jesam. Imam priliku da budem da slatkim momkom ali neee, maštaj ti o momku kojeg ne možeš imat. Ludo žensko.
Pomirila sam se sa tim, stvarno jesam. Ono i bila sam u šestomjesečnoj vezi sa momkom kojeg sam stvarno iskreno opsesivno voljela. Kad kažem 'opsesivno', tako i mislim. Imali smo malo nezdravu vezu ali to je već tema za drugi post.
Ali sve u svemu, ne želim vezu sa slatkim momkom jer jbg tražim mu dlaku u jajetu što se ne bi našli.
Nekad osobi treba da bude malo sam sa sobom, da nauči biti sam.

Imam tu jednu prijateljicu koja je imala tako neku vezu od 7 mjeseci u 1.srednje. Nije prošlo ni 15 dana od prekida, ona je uskočila u vezu sa likom i bila sa njim 5 godina. Isto tako nije prošlo ni 20 dana, krene u vezu sa novim momkom i evo sad su 7 mjeseci skupa. Ona ne zna biti sama. I onda kuka i plače kad se posvađa sa momkom. E jbg sestro ko ti je kriv.

Napisah se ja a sad kontam tekst nidje veze s vezom. Ali skontat ćete vi suštinu. Drma me PMS, znači nije do mene.


Stariji postovi