Zovem se Crvena

MOJI LINKOVI



Crvenih:57530

"I'm not crazy. My mother had me tested."

Posts

22.07.2018.

O svemu po malo

Dobro jutro bloggeri.
Evo i mene nakon poduže pauze. Nadam se da ste svi dobro. Moram pročitati vaše postove da vidim šta ste radili ovih posljednjih par mjeseci.
Je li se ko udao? Oženio? Dobio dijete? Usvojio macu? Cuku?

Ja nisam ništa od toga. Ni ne planiram još neko vrijeme. Macu bih usvojila, ali ne smijem je držati u stanu.
Zato sam odlučila da se dalje "školujem". Planiram krenuti na obuku za Wundmenagment, ukratko da budem zadužena za rane. Nije da ih i ovako na poslu svakodnevno ne previjam, raznih oblika, dubina, izgleda, težih, lakših. Ali ovako imam priliku da naučim više i da upoznam sve vrste rana. Kupila sam knjige i učenje je polako počelo. Ne žuri mi se, nemam nikakav termin do kad to moram naučiti. Ali počela sam, još jedna zanimacija u životu.
Idući mjesec idem kući opet. Ove godine sam baš učestala. Nisam bila nekih 5 mjeseci pa onda u aprilu, junu i sad idem opet krajem augusta ako Bog da. Jest dok sam u Bosni vrijeme proleti u sekundi.

Oh i da. Prijateljica mi se udaje. Bit ću kuma. Ima li ljepšeg načina da se označi prijateljstvo?
02.04.2018.

Zašto sam otišla?

Da vam ispričam priču o tome zašto sam otišla.
Nisam htjela, kad mi je mama prvi put predložila tu ideju. Bila sam 3.srednje, bila sam u usponu svoje košarkaške karijere, imala sam divnog momka, škola mi je dobro išla, bila sam učlanjena u 101 vannastavnu aktivnost. Imala sam sve što sam željela.
Ali onda eto maturirala i ja, košarku sam prestala trenirati, nisam bila više u vezi, desile su mi se neke stvari za koje nisam očekivala da će mi se desiti. Život mi se bukvalno za mjesec i pol okrenuo naopačke. Nisam mogla zbog finansijske situacije upisati fakultet koji sam željela, i šta mi je ostalo? Počela sam učiti njemački. Nisam ni to htjela, njemački je bio jezik koji sam mrzila, i kada sam krenula u srednju, nisam imala njemački, samo u osnovnoj. Koliko sam se radovala kada sam krenula u srednju i skontala da sam se njemačkog riješila i da ga ne moram više učiti. Ironija, ha?
I tako malo po malo, ja sam primljena u taj projekat preko kojeg sam i dobila posao. Nije mi ništa išlo glatko, od polaganja jezika, ulaženja u projekat, odrađivanja pripravničkog i polaganja državnog. Ali eto iskoprcam se nekako iz svega.
I znate šta se onda desi? Ja dobijem mogućnost da studiram u Sarajevu. Dobila sam jednu vrstu stipendije da tako kažem. Imala sam mogućnost da biram šta ću studirati. I ja pristanem. Bila sam spremna svega da se odreknem zbog fakulteta koji sam željela. Ali zato što je ta ponuda malo kasno došla, nisam se stigla upisati te godine, već bih morala čekati iduću.
I tako se ja opet vratim svom planu o odlasku u Njemačku. Ne bih mogla čekati godinu dana, to mi je tada djelovalo kao vječnost. I tako ja spakujem svoje kofere, uzmem pasoš i kartu u jednom pravcu.
Početak je bio užasan, težak, ne mogu opisati to sve. Nedostajanje, pokajanje, bol, plač. Sve me je to pogađalo. Bilo je trenutaka kada sam htjela svojima reći da ću se vratiti. Ali nisam. Imala sam maminu omiljenu sliku i gledala u nju i sjećala se njenog zagrljala kada sam odlazila. Ona je vjerovala u mene.
Bilo je teško i dalje, da se ne lažemo. Nije mi bilo sve bajno. Prva godina je kažu najteža. I eto meni je danas tačno godinu dana kako sam otišla.
Bilo mi je teško i zbog činjenice da momak sa kojim sam planirala život ostaje, momak kojeg sam voljela više nego sebe.
Ali eto danas godina dana, nisam u vezi, ispite sam svoje riješila, i znate šta, tek sad osjećam da mi život počinje i da polako moram graditi svoj život. Preseliti se u veći stan, birati namještaj, uređivati svoj život onako kako se meni sviđa. I dalje je teško, nedostaju mi moji, ali znam da sam prošla prvu godinu. I znam da imam i ovdje divne ljude koji me podignu svaki put kad krenem da padnem i koji me podržavaju.

I tako, sretna mi godišnjica. 

Uz ovu pjesmu smo svi plakali.


27.03.2018.

Muke odraslih

9.4 uz Božiju pomoć idem kući. Ljudi moji skoro 5 mjeseci nisam bila kući da mi sad to sve izgleda nestvarno. Mislim da će tako mi sve djelovati dok stvarno ne vidim prve znake Brčkog.
Poželjlela sam svoje, grad, pauzu. Znate kad onaj osjećaj kad znate da ne možete više psihički izdržati. Pored ispita, stresa na poslu i toga što sve su obaveze na meni, čovjeku stvarno je potreban odmor.
Ne kažem da nisam imala obaveza dok sam živjela sa svojima. Ali nekako je stresnije. Stalno moraš mislit na kupovinu namirnica, sredstava za čišćenje (pa čak i onih vrećica za usisivač), plaćanja računa...
Neki dan mi prijateljica kupila omekšivač, da vidite moje sreće i veselja. Bolji poklon nisam mogla dobiti.

Uhvatim sebe da odem u grad sa namjerom da kupim nešto od odjeće, i 2h posle, ja sam na odjelu sa posuđem gledam tave i tanjire i biram koja mi je šerpa bolja da uzmem.
Za rođendan mi moji rekli da izaberem šta hoću i tako da sam od njih dobila krpe i posteljinu.
Kada pravim ručak, to suđa bude do plafona ko da živim sa još 7 ljudi a ne sama.
Biti odrastao je nekad zabavno a nekad stvarno sranje.


Stariji postovi