Zovem se Crvena

MOJI LINKOVI



Crvenih:49409

"I'm not crazy. My mother had me tested."

Posts

19.09.2017.

Vraćaju li se naši najmiliji?

Pisala bih o mnogo čemu. O boli,  ljubavi, prijateljstvu, sreći, uspjesima, nadama, padovima, suzama, zagrljajima, nedostajanjima, čekanjima, samoći, nemoći, strahu. Jer sve je to dio života.

Kada sam bila mala razmišljala sam o problemima i preživljavanju istih. Imala sam sretno djetinjstvno. Ne žalim se. Iako je bilo tu svega što jedno dijete ne bi trebalo da vidi i preživi. Ali nastaviš dalje i ojačaš. Onda dođu veće prepreke, pa ih ne uspiješ prevazići i padneš. Ali opet ustaneš.
Bila sam na samom dnu. Svi su bili jednom.
Ali bila sam na dnu. Dnu gdje sam željela da iskopam sama sebi grob i pokrijem se zemljom. Dnu gdje sam razmišljala o tome kakav bi život bio da se samo ubijem. Ali digla sam se i odatle. Ne znam kako ni koliko mi je trebalo, ali digla sam se. Inače ne bih bila ovdje gdje sam sad.

Ono što sam na početku nabrojala, dio je svakodnevnog svačijeg života. Više ne razmišljam o problemu kao prepreci. Već samo o tome kako će biti kada je prevaziđem.

Sada sam tu gdje jesam. Okružena sa par ljudi koji su mi postali nešto kao porodici. I još par ljudi koji su tu psihički ali ne i fizički.

U petak naveče zvoni mi telefon. Mama. Osmijeh sam razvukla na licu i javljam se sretna. Čujem je kako jedva pozdravlja i pita me šta radim ali pretpostavljala sam da je to samo umor. Dok nije rekla: "Nena je preselila.." Trebalo mi je par sekundi da skontam ko i kako. Moja nena? Ona koju sam govorila da je i nisam baš neki ljubitelj, nena koja je bila pravi mali đavolak, ali bila je moja. Na neki način i ona me je othranila. Živjele smo u istom dvorištu, kuća do kuće. Ona ne bi trebala umrijeti. Mislim, trebala je sačekati i moju udaju kad je već svu unučad poudala i oženila i dočekala 8 praunučadi. Trebala je i moje dočekati. Nas dvije smo imale poseban odnos. Samo nas dvije. A sada je nema.

Opisati ne mogu kakav je osjećaj sam biti u sobi i plakati za osobom za koju ste smatrali da nikad neće umrijeti. Biti sam daleko od porodice u tom trenutku. Znati da sada moj otac tamo negdje tuguje a mene nema da ga zagrlim. Tek sam ga vidjela u subotu naveče, posle dženaze. Bio je to on. Njegov glas ali ne i njegov lik. Čovjek koji je bio u punoj snazi, uvijek pravo sjedio. Tada sam vidjela sitnog čovjeka zgrbljenog, izgledao je kao da je preko noći bar 10 godina ostario. Mršav, sa borama na cijelom licu. Bio je to moj otac koji mi se nasmijao onim svojim osmijehom. I slomilo me je to. Ali sam se nasmijala. Zbog njega. A i zbog sebe.

Koliko treba osobi da se navikne da drage osobe nema? Da li to vremenom dođe ili se čovjek uvijek nekako potajno nada da će ta draga osoba negdje iskoračiti iza ugla? Ja sam ta druga. I sada nekako pomislim da će me moja nenuška dočekati, ondje na klupi, ispod grožđa i reći: "Evo i moje Dalile. Baš smo te se uželjeli"