.

Nedostaje mi. Jedne oči. Jedan pogled. Jedan glas. Taj akcenat. Nedostaje mi. A ko zna da li ću sve to ikada ponovno vidjeti i čuti. Da li važi ono ‘daleko od očiju, daleko od srca’? Je li stvarno prestane nedostajanje vremenom? Zašto onda ne prolazi? Prošlo je jako dugo kada smo se vidjeli posljednji put. Na stanici. Ispratio me je kada sam krenula kući. Vidjela sam ga kako odlazi. I poželjela da vrisnem. Da mu kažem da pođe sa mnom ili da ja krenem sa njim. Nije bilo bitno. Tada sam prvi put poželjela da neko ostane u mom životu. Ali kada sam poželjela, znala sam da to nije ostvarljivo. Samo sam prešutjela i ušla u autobus. I sada, nakon toliko vremena, ne mogu izbaciti te oči iz misli. Kako sklopi svoje ruke oko mojih. Kako se igrao sa mojim prstima dok smo šetali.
I eto. Sada mi fali.

dellilah
Ne bojim se drugih boja, sjena, gužve ili pak samoće. I kako je divno kada površinu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom!- Orhan Pamuk

7 komentara

  1. Dzan, šanse da ga ikad više vidim su skoro pa ravne nuli. Zar ne bi bilo lakše onda da ga zaboravim?

    ZB, kako vrijeme odmiče, ja sam sve sigurnija da je ono bio naš zadnji susret. Lakše je nekako kada te neko razumije 🙂

Komentariši