Voljela bih da se pojaviš ponekad zajedno sa mjesecom, samo meni vidljivo i da imaš odoru boje purpura ili neke druge boje koja isto tako divno zvuči. Voljela bih da se ukažeš i izgovoriš bar jednu riječ koja bi odzvanjala ako ne u svemiru onda bar u mojoj glavi, a to šire je i kompleksnije, a evo reklo bi se i egocentričnije. Nego, želim da mi ponekad doneseš zaborav na moje shvatanje i prihvatanje tebe, ali bez opojnih sredstava, ako je moguće, nego onako zdravo i poletno, u igri i trčanju u sunčanom danu i susretu sa prijateljem. I ti mi budi prijatelj, nije teško, samo malo oskudno i hronično.
I riječi mijenjaju, oblikuju, tebe i mene, oštro, neprimjetno. Rijetko su razgovori samo razgovori, to sam JA zarobljena u hermetički zatvorenom prostoru. Gušim se tražeći najbolji način da oblikujem i prenesem misli i umrem svaki put kad ne uspijem u tome. I šta sam ja nakon toga? Šta sam ako ne mogu svakodnevne situacije? Ako želim, a ne umijem i ne mogu…Egzistencijalna agonija…Sizif koji gura riječi do van glave. Izgovorim nešto što nije smjelo izaći, prestanem, sagovornik nastavlja, a ja se grizem. Tuđa elokvencija potapa moj siromašni jezik i čini me djetetom, čini me embrionom. Ništa ne odaje tu unutrašnju borbu. Možda jednom, naprasno, moje lice postane Munkov Krik, negdje u nekom sivilu kad mi bude previše svega. A da počnem pričati o tome? Postoji šansa da ću ublažiti verbalnu dijareju ako na nju ukažem, zar ne. Volim vjerovati u to, baš kao i u tebe, slušaš li me ? Imaću tebe i monologe kad me sve ostalo izda. Sreća ne znači imati SVE odmah i sad, sreća znači imati SEBE odmah i sad…ekstatično upijati sve senzacije, ne ignorisati sitne ljepote koje su na umornom, istom putu, jer taj put neće biti ništavan ako oči otvorimo upornošću i strašću, stavimo slušalice, pustimo omiljenu muziku i nastavimo…Hej, ovaj zeleni zid nisam primjećivala, ni ovu oronulu kuću sa raspalom fasadom, ni šarene ljuljaške, ni ovo predivno, raznobojno cvijeće…podigla sam glavu i konačno pogledala u oči starice koja prolazi pored mene svakog dana. Njeno lice govori…

K.J.

dellilah
Ne bojim se drugih boja, sjena, gužve ili pak samoće. I kako je divno kada površinu koja me iščekuje ispunim svojom pobjedničkom vatrom!- Orhan Pamuk

9 komentara

Komentariši